„Žućko“ je košarku igrao sa čudesnom veštinom, na način koji se stilom i efikasnošću razlikovao od svega što je do tada i posle njega viđeno. I danas ga smatraju jednim od najboljih igrača u istoriji evropske košarke.
Krajem tridesetih godina prošlog veka, tačnije 5. novembra 1938. godine, u Somboru je rođen dečak koji će obeležiti jednu dekadu srpske, jugoslovenske i evropske košarke. Pored jedinstvenog talenta za košarkašku igru, ovaj dečak će postati prepoznatljiv po mnogo čemu. Iako je njegov talenat za sport bio neosporan, više nego očigledna su bile i njegove sklonosti ka prirodnim naukama. Interesovanje je pokazivao i u oblasti slikarstva, književnosti, muzike. Proslavljeni košarkaš je bio iz ugledne porodice, majka Zagorka iz stare somborske građanske porodice Gradinski, dok je otac Bogdan bio iz svešteničke familije. Posle Drugog svetskog rata, porodica Korać, izuzetno obrazovana, dobija premeštaj u Beograd. Kada je Radivoj Korać sa 16 godina stigao u OKK Beograd, niko tada nije mogao da pretpostavi da je stigao sportski genije. Od juniora do seniora samo jedna godina. Uspon je bio munjevit. Iskusni trener Borislav Stanković je osetio neizmerno bogatstvo tog talenta, te generacije. Ostaće zabeleženo da je na juniorskom turniru održanom 1956. godine na jednoj utakmici postigao 33 poena, koliko je ukupno postigla njegova ekipa i već tada nagovestio neslućeni potencijal sakriven iza stidljivog, prijatnog i druželjubivog karaktera riđokosog mladića.
Sa OKK Beogradom Radivoj Korać je osvojio četiri prvenstva Jugoslavije. Bio je najbolji strelac prvenstva sedam godina uzastopno, što je najviše u istoriji jugoslovenske košarke, sa prosekom poena po utakmici od 32,7. „Žućko“ je kao igrač OKK Beograda nastupao u raznim evropskim takmičenjima a tri puta je proglašen za člana najboljeg evropskog tima. Na utakmici Kupa evropskih šampiona protiv Alvika iz Stokholma 1965. godine, Korać je postigao 99 poena (utakmica se završila rezultatom 155:57), što je do danas ostao rekord elitnog evropskog klupskog takmičenja. Posle OKK Beograda, seli se u Belgiju, gde je bio najbolji strelac i igrač Standarda iz Liježa, prvaka Belgije (1967/68) a iz tog perioda u Belgiji pamti se jedna neverovatna anegdota vezana za njega. Zbog svoje izuzetne popularnosti u Belgiji, bio je gost u vrlo gledanom televizijskom šou programu. Korać, koji je bio poznat po svom karakterističnom izvođenju slobodnih bacanja, sa dve ruke odozdo, držeći loptu pre šuta neposredno iznad terena je na pitanje voditeljke koliko slobodnih bacanja može da pogodi iz 100 pokušaja, skromno odgovorio: „70 do 80“. U tom trenutku se pomerila zavesa u studiju, iza koje je stajao koš. Voditeljka je zamolila Koraća da gledaocima potvrdi svoju tvrdnju na licu mesta a Korać je pogodio svih 100 slobodnih bacanja. Posle Belgije, preselio se u Italiju, gde je igrajući za Petrarku iz Padove, bio najefikasniji igrač prvenstva Italije, pošto je postigao 592 poena na 22 utakmice. Nažalost klub iz Padove će se ispostaviti kao poslednji za koji je nastupao.
Radivoj Korać je za reprezentaciju Jugoslavije debitovao 1958. godine sa nepunih 20 godina i dao je nemerljiv doprinos razvoju košarke u Jugoslaviji. Bio je predvodnik generacije koja je utabala put svim većim uspesima srpske i jugoslovenske košarke u godinama i decenijama koje su usledile. Bio je predvodnik generacije koja je 1961. godine na Evropskom prvenstvu u Beogradu osvojila prvu medalju za Jugoslaviju. Reprezentativni dres je obukao 157 puta i postigao 3265 poena (20,8 po meču). Najviše pogodaka u nacinalnom timu postigao je na utakmici protiv Izraela – 42. Na 91. meču reprezentacije bio je najbolji strelac. Sa Jugoslavijom je osvojio pet zlatnih medalja (Balkanske igre 1961, 1962, 1963, 1964, 1967), pet srebrnih (Olimpijske igre 1968, Svetska prvenstva 1963. i 1967, Evropska prvenstva 1961. i 1967) i jednu bronzanu na EP 1963. godine. Najbolji strelac kontinentalnih šampionata je bio tri puta (1961. u Beogradu,1963. u Vroclavu i 1965. godine u Moskvi), a bio je i najbolji strelac Olimpijskog turnira u Rimu 1960. godine.
Sportska istorija Jugoslavije crnim slovima je zapisala 2. jun 1969. godine. Žureći na reprizu predstave „Kosa“ u Ateljeu 212, u blizini Sarajeva posle teške saobraćajne nesreće prestalo je da kuca veliko srce Radvoj Koraća – Žućka. Ispraćaju iz Sarajeva prisustvovale su hiljade ljudi. Kilometarima po izlasku iz Sarajeva ljudi su stajali uz ulice kojima je prolazio kovčeg sa Koraćevim posmrtnim ostacima. Ta vest se munjevito pronela, i potresla celu, ne samo sportsku Jugoslaviju. Košarkaški savez doneo je odluku da se na taj dan više nikada ne odigra niti jedna utakmica. “Nikada nisam video toliko ljudi, od najmlađih do najstarijih, da je izašlo na ulice da isprati jednog čoveka. Bilo ih je na hiljade. Kilometrima po izlasku iz Sarajeva ljudi su stajali pokraj puta, želeći da odaju poštu jednom od najvećih igrača jugoslovenske košarke.” – priseća se Mirko Trgovčević-Šema, tadašnji predsednik OKK Beograda, koji je sa Koraćevim ocem otišao da preveze Žućkovo telo iz Sarajeva. Radivoj Korać je prvi sportista sahranjen u „Aleji velikana„ u Beogradu. Na izričito insistiranje tadašnjeg predsednika države Josipa Broza Tita, umesto državnom, kovčeg je bio prekriven olimpijskom zastavom. Rečeno je: „On je bio veći od zemlje koju je predstavljao. Pripadao je celom svetu.“ Zanimljivo da je tokom rata u Bosni, Žućkov spomenik na mestu pogibije srušen, ali su se obližnji meštani, bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost, sami međusobno dogovorili i podigli novi Obelisk koji obeležava mesto tragedije. FIBA je 1971. godine, na predlog generalnog sekretara Vilijama Džonsa, u Koraćevu čast ustanovila Kup Radivoja Koraća. Ovo masovno evropsko takmičenje je ugašeno 2002. godine, a Košarkaški savez Srbije i Crne Gore je promenio ime svog nacionalnog kupa u Kup Radivoja Koraća. Sa razdruživanjem Srbije i Crne Gore, Kup Radivoja Koraća postaje zvaničan naziv kupa Srbije za košarkaše.
Pored neospornih košarkaških kvaliteta, Radivoja Koraća su krasili i oni ljudski. Bio je izuzetno svestrana ličnost. Voleo je muziku, knjige, pozorište. U operi je bio redovan gost. Jednom se javio klubu iz Londona i pritom rekao: “Ljudi, ovde sviraju neki Bitlsi. Mnogo su dobri! Zapaliće svet!”. Od pisaca obožavao je Crnjanskog i Lalića a družio se i sa jedinim jugoslovenskim nobelovcem, Ivom Andrićem. Ivo Andrić ga je pozvao da zajedno dočekaju novu 1963. godinu, što je za košarkaša bila ogromna čast a po sopstvenom svedočenju, Ivo Andrić je svaku svoju posetu Sarajevu završavao obilaskom spomenika na mestu njegove pogibije. Divio se Korać slikama Ivana Tabakovića, Lubarde a o Petru Konjoviću je sve znao. Bio je i čest gost u bifeu Narodnog pozorišta. Naročita stvar koja je krasila „Žućka“ bila je izuzetna skromnost. Materijalno mu nikada nije naročito značilo. O tome svedoči i podatak da mu je Aleksandar-Saša Gec, tadšnji direktor Crvene Zvezde, ponudio dvosoban stan i “tristaća” (FIAT 1300) za prelazak u Zvezdu. Mislio je da će Korać, kao što bi to učinila velika većina igrača, ponudu oberučke prihvatiti. Međutim, na Gecovo zaprepašćenje, Korać se okrenuo i sa osmehom rekao: “Hvala ti Saša, ali mene to stvarno ne interesuje…”. Jednostavno je voleo svoj klub a košarku je igrao iz čiste ljubavi. To je još jedna njegova osobina koja svedoči o njegovoj karakterističnosti i neponovljivosti. Takav je bio Radivoj Korać.
A možda o njemu najbolje govore reči njegovih trenera, saigrača i njegovih velikih prijatelja, koji su imali tu čast da poznaju Koraća. “Žućko je imao blistavu tehniku i ogromno znanje. Bio je brz i u svakom trenutku pretnja po koš protivnika. Nije voleo da vraća loptu saigračima. Bio je jak, imao je izuzetan osećaj da proceni trenutak za ulazak pod koš protivnika, a kad bi se tamo našao, bio je nepogrešiv.” – rekao je o njemu čuveni “profesor” Aleksandar Nikolić i prepričao jednu zanimljivu anegdotu: “Bilo je to u Atini. Igrali smo protiv reprezentacije Grčke. Za njih je igrao neki sjajni Amerikanac. Ništa mu nismo mogli, superiorno nam je punio koš. U poluvremenu, onako diskretno, sa pola glasa, Žućko mi se obratio: “Profesore, dajte da ja probam da ga držim.” Pristao sam. Dogodilo se čudo. Za mene i za sve prisutne, ne znam da li i za Koraća. On je tako dobro čuvao tog momka da nam ovaj u nastavku nije dao niti jedan koš! Ni jedan jedini! Žućko ga je ukrotio na način koji je bio fascinantan, bez ličnih grešaka i grubosti, samo znanje, inteligencija i tehnika.” O onome što ga je krasilo, o njegovoj efikasnosti i stilu igre, Bora Stanković, trener šampionske ekipe OKK Beograda, govori sledeće: “Korać je bio izuzetno pristojan momak, dosta povučen, teško se sa njim uspostavljao prisniji kontakt. Sa druge strane, voleo je društvo i predstavljao jedan od zaštitnih simbola Knez Mihajlove ulice tih 60-tih godina. Imao je izvanredne reflekse, osećaj za loptu i brzinu pokreta. Nije bio raznovrstan igrač ali je predstavljao mašinu za davanje koševa. Na terenu je delovao prilično nezainteresovano, međutim kada bi dobio loptu, sve je radio munjevito. Neobičan igrač, neuporediv sa bilo kim. Sa Daneuom, koji je bio sasvim drugi tip igrača, sarađivao je izvrsno u reprezentaciji.”
U Alkobendasu predgrađu Madrida, 1. marta 2007. godine, otvorena je Kuća slavnih Međunarodne košarkaške organizacije. Među košarkašima koji su primljenu u Kuću slavnih odmah po otvaranju je i Radivoj Korać. Junak ispod koševa, a u stvari običan čovek iz susedstva, neprikosnoveni velikan jugoslovenske košarke. Čovek koji je bio veći od zemlje koju je predstavljao, koji je pripadao celom svetu, po mnogima najbolji jugoslovenski i evropski košarkaš svih vremena – Legendarni Radivoj „Žućko“ Korać.