„Još samo osam sekundi. Dva poena prednosti za Špance. Đorđević… Tri poena, tri poena, vreme je isteklo… 71:70… Ja u svojoj karijeri ovo nisam doživeo… Partizan je šampion Evrope.“ – ovako je čuveni Dragan Nikitović prokomentarisao finiš jedne od naujuzbudljivijih završnica u istoriji mečeva za evropsku klupsku košarkašku krunu u kojoj je Aleksandar Đorđević doneo Partizanu titulu šampiona starog kontinenta.
Kako vreme prolazi, priča „Crno-belih“ iz te 1992. godine deluje sve nestvarnije. Partizan je prešao put od autsajdera do najboljeg tima u Evropi. Sve je počelo odlukom sportskog direktora Dragana Kićanovića da za trenera ekipe postavi dotadašnjeg plejmejkera tima iz Humske, tridesetjednogodišnjeg Željka Obradovića, koji je imao pomoć čuvenog “profesora” Aleksandra Nikolića. Partizan je u legendarnu sezonu 1991/1992 ušao kao sve, samo ne favorit. Posle odlaska Divca, Paspalja, Grbovića i ostalih važnih igrača, formiran je novi mladi tim, čije su prve zvezde bile Predrag Danilović i Aleksandar Đorđević. Mladu ekipu Partizana već na samom startu sezone zadesio je peh, kada je FIBA svim ekipama iz SFRJ naredila da zbog rata, utakmice na kojima su domaćini moraju da igraju u inostranstvu. Izbor „Crno-belih“ pao je na špansku Fuenlabradu što je bila, ispostaviće se, prava odluka, pošto su stanovnici predgrađa Madrida Beograđane prihvatili kao svoj klub i do kraja mu pružali sjajnu podršku. Zanimljivo je da su u mečevima „Crno-belih“ sa španskim timovima, navijači u Fuenlabradi vatreno navijali za Beograđane, a da i danas ljubitelji košarke u tom španskom gradu su ponosni na uspeh Partizana.
U četvrtfinale su se „Crno-beli“ plasirali kroz iglene uši, kao četvrti tim iz grupe. Za plasman na fajnal-for trebalo je izbaciti Knor iz Bolonje, prvoplasirani tim iz druge grupe. Igralo se na dva dobijena meča, prva utakmica je odigrana u beogradskom „Pioniru“, jedina utakmica Partizana pred domaćom publikom te sezone. Drugi i treći meč su igrani u Bolonji, Partizan je na kraju slavio 2-1 u pobedama. Istorija ispisana na Bosforu započela je polufinalom protiv italijanskog giganta Filipsa. Tim iz Milana je četa Željka Obradovića već dva puta savladala u grupnoj fazi, u Istanbulu su to ponovili i treći put. Od titule šampiona Evrope delila ih je samo još jedna utakmica, protiv Huventuda iz Badalone 16. aprila u dvorani „Abdi Ipekči“. Sigurno je da svi navijači Partizana taj 16. april 1992. godine nikada neće zaboraviti.
„Crno-beli“ su sjajno odigrali prvo poluvreme finalne utakmice u Istanbulu, u kojem su imali čak 10 poena prednosti i delovalo je kao da će rutinski uspeti da privedu meč kraju. U nastavku utakmice španski klub se potpuno vratio u igru, a onda je usledila završnica koje se ni veliki režiser Alfred Hičkok ne bi postideo. Posle loše organizovanog napada, bek Huventuda Tomas Đofreza je osam sekundi pre kraja utakmice nekako ipak uspeo da ugura loptu u koš i činilo se tada mnogima da je pitanje novog šampiona Evrope već rešeno. Tada je na scenu stupio Aleksandar Saša Đorđević, a njegov legendarni trk preko celog terena posle dodavanja Koprivice i trojka uz zvuk sirene ispraćena komentarom legendarnog Dragana Nikitovića ostaće upisana kao svojevrsno svedočanstvo podviga „Crno-belih“. Đorđevićeva trojka je izazvala veliko slavlje na terenu, ali i kod svih navijača Partizana širom planete. Tim koji je na fajnal-for otišao kao totalni autsajder, kome nisu davane šanse za veliki rezultat, u Beograd se vratio sa peharom namenjenim šampionu Evrope. “Moj cilj je bio da dođem do prave pozicije. Moja opsesija je bila do dođem do mesta sa kog ruka automatski reaguje. Nisam morao da gledam na koš, znao sam sve gledajući linije na terenu.” – rekao je svojevremeno o toj nestvarnoj trojci Aleksandar Đorđević.
Pogledajte čuvenu trojku Saše Đorđevića koja i dan-danas krasi špice mnogih televizijskih emisija i kojom je Partizan došao do najvećeg uspeha u istoriji.
Naslovna Košarka Evrokupovi u košarci Aleksandar Đorđević – Istanbulska trojka za Partizanovu evropsku titulu