Kao igrača zvali su ga “Štraus sa Grbavice” zbog fudbala koji je igrao poput valcera, a kao trener mogao je možda da bude upamćen po pobedama, zašto da ne i po trofeju 1992. godine na Evropskom šampionatu u Švedskoj. Ali to se nije dogodilo… Tri nedelje pre odlaska na sever Evrope, Ivica Osim podneo je ostavku na mesto selektora fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Sedam dana kasnije, odlukom Ujedinjenih Nacija, koju su FIFA i UEFA odmah sprovele u delo Jugoslavija je izbačena sa Eura, a umesto nje je na prvenstvo otišla drugoplasirana selekcija iz kvalifikacione grupe 4 reprezentacija Danske, koja je na kraju i senzacionalno osvojila Evropsko prvenstvo.
23. maja 1992. godine Ivica Osim je sazvao zvaničnu pres konferenciju na kojoj je novinarima objavio da više neće biti selektor reprezentacije Jugoslavije. Na takav postupak Osim se odlučio, jer nije izdržao da bude u Beogradu selektor reprezentacije dok se u njegovom Sarajevu, gradu koji neizmerno voli, dešavalo to što se dešavalo u to vreme. Većina ljubitelja fudbala iz tog perioda, a naročito jugonostalgičari, seća se suza koje su tekle niz Osimovo lice i istorijskog govora: “Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hočete… To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava.”
Ostaće večita pitanja, šta bi bilo da nije došlo do svih tih dešavanja u Jugoslaviji, da je “Švabinoj” reprezentaciji dozvoljeno da se i dalje takmiči, da im je dozvoljeno da “rastu” posle sjajnih igara na Mundijalu u Italiji i u kvalifikacijama za Euro u Švedskoj?! Da li bi se danas pričalo o Jugoslaviji, kao o zemlji koja je devedesetih bila evropska i svetska fudbalska sila i učesnik završnice velikih takmičenja?!
Umesto odgovora na ta pitanja, koje smo mogli da dobijemo samo na “zelenom tepihu”, ostaje nam da pamtimo suze koje liju niz lice “Štrausa sa Grbavice”, u momentima kada je iz razloga koji uopšte nemaju veze sa fudbalom podnosio ostavku na selektorsko mesto. U to vreme, a i danas, malo je ljudi na ovim prostorima koji nisu voleli ili ne vole Ivicu Osima i zato će gledanje snimka njegovog govora iz Beograda, maja 1992. godine, dovesti do toga da mnogima, baš kao i “Švabi” tog dana, suze krenu niz lice. Podsetite se govora koji je označio i zvaničan kraj jednog odličnog fudbalskog tima…