Kada se „Rambu“ zacakle oči na pomen Srbije

Kada se „Rambu“ zacakle oči na pomen Srbije
StarBet Kladionica Najbolji Bonusi

Pred sam početak Svetskog prvenstva u fudbalu 2010. godine, u Brazilu su umeli da kažu: „Ako Srbija ima 22 igrača kvalitetnija od Dejana ‘Ramba’ Petkovića, onda će bez problema osvojiti prvenstvo.“
„Rambo“, „Pet“ ili „Peći“, kako Brazilci zovu Dejana Petkovića, igrao je za tri velika rivala brazilskog fudbala: Flamengo, Vasko de Gama i Fluminense i u sva tri tima navijači su ga obožavali. Dva puta je dobijao srebrnu loptu za najboljeg veznog igrača brazilske lige. Njegov prvi gol u dresu Fluminensea bio je ujedno i hiljaditi ovog kluba u brazilskom šampionatu, pa „Peći“ ima i ploču postavljenu ovim povodom u sedištu kluba. Spektakularan gol „Pećija“ u 88. minutu protiv najvećeg rivala Vaska de Game doneo je Flamengu titulu šampionata Karioka. "Rambo" nije ostvario samo jedan san - nikada nije igrao za reprezentaciju Srbije, čak ni za Srbiju i Crnu Goru. Odigrao je sedam utakmica u plavom dresu Jugoslavije, ali ga je i tada i kasnije pratila ta enigma zašto nema poziva. Za reprezentaciju Srbije (i Crne Gore), igrali su mnogi. Bili smo svedoci da su i oni koji ne zaslužuju dobijali šansu. Nagledali smo se igrača koji su „gurani“ u nacionalni tim samo da bi se što bolje prodali. "Rambo" nije imao priliku da pokaže šta zna... I dok su se svi pitali zašto, on je kasnije umeo da odgovori: „Nisam mogao sam sebe da pozovem u reprezentaciju. Nemam objašnjenje zašto me nisu zvali. To je, najblaže rečeno, jedna greška prema sportisti kojeg ceni ceo svet, ne i rodna zemlja. Nisam hteo da se družim s nekim ljudima da bi mi bilo bolje. Njihovo opravdanje je bilo da je Brazil daleko...“Mesec dana kasnije, još jedan gol Petkovića iz slobodnog udarca, protiv Sao Paula, obezbedio je trofej Kupa šampiona Brazil. Kada je Flamengo osvojio prvu titulu posle 17 godina, „Rambo“ je izabran u tim sezone. I teško je nabrojati sve stvari zbog kojih je Petković u Brazilu imao status žive legende i u kome je proživljavao svoj fudbalski san.
Međutim, „Rambo“ nije ostvario samo jedan san – nikada nije igrao za reprezentaciju Srbije, čak ni za Srbiju i Crnu Goru. Odigrao je sedam utakmica u plavom dresu Jugoslavije, ali ga je i tada i kasnije pratila ta enigma zašto nema poziva. Za reprezentaciju Srbije (i Crne Gore), igrali su mnogi. Bili smo svedoci da su i oni koji ne zaslužuju dobijali šansu. Nagledali smo se igrača koji su „gurani“ u nacionalni tim samo da bi se što bolje prodali. „Rambo“ nije imao priliku da pokaže šta zna…
I dok su se svi pitali zašto, on je kasnije umeo da odgovori: „Nisam mogao sam sebe da pozovem u reprezentaciju. Nemam objašnjenje zašto me nisu zvali. To je, najblaže rečeno, jedna greška prema sportisti kojeg ceni ceo svet, ne i rodna zemlja. Nisam hteo da se družim s nekim ljudima da bi mi bilo bolje. Njihovo opravdanje je bilo da je Brazil daleko…“
„Rambov“ oproštaj od fudbala događaj je koji se i danas prepričava. Bilo je to 5. juna 2011. godine, u duelu sa Korintijansom. Celo to kolo i sve utakmice bile su u senci oproštaja možda i najvećeg evropskog igrača koji je igrao u Brazilu. Tog dana nosio je broj 43 kao podsetnik na magični gol iz slobodnog udarca koji je postigao u utakmici sa Vasko da Gamom u 43. minutu drugog poluvremena. "Rambov" oproštaj od fudbala događaj je koji se i danas prepričava. Bilo je to 5. juna 2011. godine, u duelu sa Korintijansom. Celo to kolo i sve utakmice bile su u senci oproštaja možda i najvećeg evropskog igrača koji je igrao u Brazilu. Tog dana nosio je broj 43 kao podsetnik na magični gol iz slobodnog udarca koji je postigao u utakmici sa Vasko da Gamom u 43. minutu drugog poluvremena. Taj pogodak doneo je Flamengu titulu prvaka, a zajedno s njim svi igrači Flamenga nosili su na dresu taj broj i prezime Petković. "Peći" je sa kapitenskom trakom na ruci vodio klub, a na terenu je igrao do 33. minuta. Međutim, tek onda su usledili neverovatni momenti. Trener Vanderlej Luksemburgo izveo je Petkovića iz igre, a cela "Marakana" ustala je i gromoglasnim ovacijama ispratila Srbina u legendu. Utakmica je zbog toga bila čak i prekinuta na nekoliko minuta, dok se Rambo opraštao sa navijačima trčeći počasni krug po atletskoj stazi, a brazilska "Marakana" bila je tog dana čak obojena u boje srpske zastave, uz veliku koreografiju na kojoj je pisalo - PETKOVIĆ!Taj pogodak doneo je Flamengu titulu prvaka, a zajedno s njim svi igrači Flamenga nosili su na dresu taj broj i prezime Petković. „Peći“ je sa kapitenskom trakom na ruci vodio klub, a na terenu je igrao do 33. minuta. Međutim, tek onda su usledili neverovatni momenti. Trener Vanderlej Luksemburgo izveo je Petkovića iz igre, a cela „Marakana“ ustala je i gromoglasnim ovacijama ispratila Srbina u legendu. Utakmica je zbog toga bila čak i prekinuta na nekoliko minuta, dok se Rambo opraštao sa navijačima trčeći počasni krug po atletskoj stazi, a brazilska „Marakana“ bila je tog dana čak obojena u boje srpske zastave, uz veliku koreografiju na kojoj je pisalo – PETKOVIĆ! Zanimljivo je da Dejan Petković nikada nije dobio oproštajni meč u dresu reprezentacije na beogradskoj „Marakani“ koji je toliko želeo.
Petković je još ovekovečen u Brazilu tako što je ostavio tragove svojih stopala u Kući slavnih na čuvenom stadionu „Marakana“ u Rio de Žaneiru. Nešto poput holivudskog bulevara slavnih, Brazilci su umesto glumcima posvetili fudbalerima, a tragovima stopala Dejana Petkovića društvo prave samo još četvorica stranaca: Međutim, pre nego što je utisnuo svoja stopala na čuvenoj Marakani, Rambo je održao možda i svoj najemotivniji govor. A sve je krenulo od novinarskog pitanja: "'Peći', šanse da zaigraš za Srbiju?". Tajac. Petković je gotovo ceo minut ćutao, gutao knedle, a oči su počele da mu se cakle. "Ne smeš da plačeš!" - ponovo se oglasio novinar kada je video šta je izazvao. A onda je počeo jedan od najemotivnijih govora koji je viđen na jednoj konferenciji za štampu od strane fudbalera, i samo oni koji poznaju situaciju i nepravdu koja je naneta ovom vanserijskom fudbaleru od strane njegove zemlje mogu da razumeju suze koje su se tog dana pojavile u očima Dejana "Ramba" Petkovića:Nemac Bekenbauer, Portugalac Euzebio, Paragvajac Romerito i Čileanac Figuerita. Samo oni imaju tu čast da budu uz Pelea, Zika, Ronalda, Romarija…
Međutim, pre nego što je utisnuo svoja stopala na čuvenoj „Marakani“, Rambo je održao možda i svoj najemotivniji govor. A sve je krenulo od novinarskog pitanja: „‘Peći’, šanse da zaigraš za Srbiju?“. Tajac. Petković je gotovo ceo minut ćutao, gutao knedle, a oči su počele da mu se cakle. „Ne smeš da plačeš!“ – ponovo se oglasio novinar kada je video šta je izazvao. A onda je počeo jedan od najemotivnijih govora koji je viđen na jednoj konferenciji za štampu od strane fudbalera, i samo oni koji poznaju situaciju i nepravdu koja je naneta ovom vanserijskom fudbaleru od strane njegove zemlje mogu da razumeju suze koje su se tog dana pojavile u očima Dejana „Ramba“ Petkovića:

Prethodni tekstKad Troicki pozove kamermana u pomoć
Sledeći tekstBokserska tuča u NBA finalu