Legenda o Ali Diji počinje 20. avgusta 1965. godine u Dakaru gde se rodio, u porodici koja je za tamošnje uslove bila dobrostojeća. Oduvek je bio zaljubljen u fudbal, ali su roditelji na prvo mesto stavili školovanje i to u Francuskoj, gde je mlađani Ali pored učenja amaterski igrao i fudbal. Ali Dia je veoma brzo shvatio da u životu želi da uspe nikako drugačije već samo trčanjem za „bubamarom“. Na samo njemu poznat način uspeo je da ostvari neke manje bitne uloge u klubovima kao što su La Rošel Dižon, San Kventan i još par nižerazrednih timova iako Francuska fudbalska federacija nema apsolutno nikakve zapise o njegovim nastupima, što po nekima opet ima veze sa načinom pisanja njegovog imena (Ali /Aly).
Nakon epizode u Francuskoj pronašao je novi angažman, ovoga puta u finskoj, gde je zaigrao za „FinnPa“, i to sa „nafilovanim“ CV-om i sa pričom da mu je Žorž Vea bliski rođak. Njegovi saigrači iz tog vremena tvrde da se bolje zabavljao nego što je igrao, ali je zarađivao za finske uslove solidnih 250 funti nedeljno. Za sobom je ostavio dugove i neplaćene račune, a novu priliku je dobio prvo u finskoj drugoj ligi, da bi onda u proleće 1995. godine na kratko i u nemačkom Lubeku. Fincima je navodno rekao da mu je umrla majka i da ide na sahranu, i više se nije vratio. Naravno da je došao opet na Veovu preporuku, ali je tamo na probi postigao neverovatnih pet golova. Ipak, nakon nekoliko bledih nastupa dobio je otkaz, i zaputio se za Englesku.

Ne zna se tačno kada mu je ideja o najvećoj prevari u istoriji Premijer lige pala na pamet, ali svoj prvi korak ka njoj Ali Dia pravi prelaskom u Blajt Spartans, poluamaterski klub, što i nije bio neki korak napred u karijeri ovog Senegalca. Shvativši konačno da se (ne)talentom i (ne)radom neće domoći vrha svetskog fudbala Dija smišlja pakleni plan. Preko svojih veza uspeo je nekako da dođe do broja telefona, ni manje-ni više nego tadašnjeg menadžera Vest Hema, Harija Rednapa.
Dija (a po nekim verzijama njegov cimer) ga je nazvao, predstavio se kao Žorža Vea, tada jedan od najboljih fudbalera na svetu, nahvalio tehniku i brzinu „svog rođaka Ali Dije“ koji je trenutno bez kluba i preporučio ga kao idealnog igrača za „Čekićare“. „Dobijao sam stalno pozive od lika koji se predstavljao kao Žorž Vea. On je u to vreme bio najbolji fudbaler planete. Kada mi je ponudio svog rođaka upitao sam ga: ‘Divno Žorže, ali šta misliš o tome da ti dođeš u Vest Hem’. Rekao je da nije zainteresovan i da je bolje da uzmemo njegovog rođaka. Odmah sam znao da je u pitanju neka prevara“. – pričao je kasnije Rednap.

U vreme kada je internet tek bio u razvoju, kada nije bilo JuTjuba, a protok informacija bio veoma spor, ova prevara je u teoriji mogla da prođe, pa su se kasnije jvaljali još neki menadžeri sa sličnom pričom koju je pričao Rednap. Tako je Toni Pjulis, tada menadžer Džilingema pričao kasnije: „Bio sam šokiran kada sam dobio poziv od lika koji je tvrdio da je Žorž Vea i da nam preporučuje rođaka. Iskreno, prvo što sam pomislio jeste da mi ni u čudu ne bi palo na pamet da jedan takav igrač kao Vea zna uopšte da Džilingem postoji. Ali pozvali smo Diju na probu i bio je katastrofa“.
Međutim, nisu svi treneri reagovali isto na pokušaj ove podvale. Ali Dia i njegov agent pozivali su menadžere i nadali se da će se barem jedan „upecati“. „Na udicu“ su navodno dodali još par detalja kao mamac, kako je Dija odigrao par mečeva za reprezentaciju, kao to i da je odigrao prethodnu sezonu za Pari Sen Žermenu… i „plovak je potonuo“. Nije to bila „sitna riba“ već „kapitalac“ u vidu Grema Sunesa, tadašnjeg menadžera Sautemptona. Sunes je navodno bio oduševljen „Veinim“ pozivom, bila mu je čast što uopšte priča sa takvim igračem i oberučke prihvatio njegovog „rođaka“. Ali Dia je tako sa 30 godina zadužio opremu „Svetaca“, a Sunes zauvek postao „trener-klovn“. Nije dugo trebalo saigračima da shvate o kakvom je (ne)talentu reč, pa se tako mnogo kasnije Le Tisije prisećao Dijinih prvih koraka u Premijer ligi: „Samo jednom sam i trenirao sa njim, u petak pred taj sudbonosni dan. Predstavili su nam ga kao igrača na probi. Sećam se da sam pomislio: ‘Ma, ovaj momak nije dobar, verovatno neće uspeti’.

23. novembra 1996. godine, Sautempton je igrao ligašku utakmicu protiv Lids Junajteda. Suočen sa problemima sa povredama u prvom timu, Sunes na opšte iznenađenje stavlja Diju na klupu za taj meč. Trebalo je tu da ostane do kraja meča, ali sudbina kao da je htela da ova priča bude još interesantnija. U 32. minutu, legenda i najbolji igrač kluba, Met Le Tisije povredio se i morao je da napusti igru, ali dok je izlazio sa terena bio je u šoku kada je video ko će ga zameniti. Da, bio je to upravo Ali Dia. Oni koji su ovu utakmicu gledali kunu se da Dija bukvalno nije znao gde se nalazi. Trčao je bez cilja, kao muva bez glave, kad bi nekako došao do lopte nije znao šta dalje sa njom, loše se kretao a o taktici nije imao pojma. Iako je jednom čak solidno šutnuo ka golu prvo su se čuli zvižduci sa tribina, ali su oni ubrzo zamenjeni salvama smeha. Sunesu je trebalo oko 40 minuta da shvati kakvu je glupost napravio pa je u 85. zamenio Senegalca. Dok je izlazio, dobio je ogromne ovacije sa tribina. Ali ne na onaj način koji je on možda očekivao. Navijači Sautemptona pevali su mu „Ali Dia, is a liar, is a liar!“ (Ali Dia je lažov!)
Le Tisije se posle mnogo godina prisetio detalja sa te utakmice: „Trčao je po terenu kao Bambi na ledu. Veoma, veoma, sramotno za gledanje. Mi na klupi smo se zapitali: ‘Šta, bre, on to radi?! Užasan je’. Grem je morao da me zameni, a kada sam video da je njega poslao na zagrevanje pomislio sam: ‘Ne, neće valjda?!’ Ušao je na teren i bio je… o bio je loš. A onda je njega zamenio. Bila je to opšta ludnica na terenu. On se bukvalno nije pomerio iz protivničkog šesnaesterca, nije imao pojma šta da radi i stalno je pitao svoje saigrače da ga posavetuju. Mada, iskren da vam budem, nisam siguran ni da li je on uopšte znao engleski kako treba.“ – kroz smeh je kasnije pričao popularni „Le God“. Iako je utamicu dobio „na mišiće“ golovima u poslednjih 10 minuta utakmice, Sunes je bio razapet od strane navijača i novinara, a on je svoj postupak uporedio sa bolom nakon šuta u mošnice i branio se na sledeći način: „Poslao sam ga na teren, iako ga nisam ranije gledao kako igra fudbal. Ali nisam imao nijednog napadača. Da li uživam u ovome? Da li neko od vas uživa kada vas neko udari u međunožje?! Ovo samo pokazuje kakvo je stanje u klubu trenutno i da jedan igrač kojeg nikada nisam gledao ranije može da igra u Premijeršipu.“

U nedelju ujutro Ali Dia je navodno među prvima stigao u klub, odradio masažu pre nego što je iko drugi od saigrača došao, pokupio svoje stvari i otišao. U hotelu je rekao da se vraća malo kasnije, seo u automobil i nestao bez traga, ostavivši opet navodno iza sebe pozamašni neplaćen račun. Odlazak iz kluba prošao je gotovo nezapaženo sve dok „Sandej miror“ posle mesec dana nije „sabrao 2 i 2“ i ponovo pokrenuo celu priču: „Došao je i očigledno nije bio kvalitet. Otpustili smo ga već naredne sedmice.“ – rekao je tadašnji sportski direktor kluba Louiri Makmenemi i dodao „Ne osećam se glupo, uopšte. To je fudbal danas. Koštao nas je tek nekoliko hiljada funti za dvonedeljnu platu. Nije nam slomio srca, a i ne osećamo se kao da nas je neko ‘odradio’. Bio je reprezentativac i dali smo mu šansu, ali nije ostavio dobar utisak i to je to“.
Sunes je bio veoma ljut zbog svog blama sa Senegalcem i navodno nikome nije bilo dozvoljeno da priča o ovom događaju. Ali Dia je potom potpisao za nižerazredni Gejtshed, za koji je (priča se) postigao čak i dva gola, a onda je napustio fudbal i posvetio se fakultetu koji je završio 2001. godine. „Tajms“ ga je uvrstio među 50 najgorih fudbalera ikada. Tačnije, na njihovoj listi je bio prvi, na „San-ovoj“ listi je takođe bio prvi, a na „Dejli Mejlovoj“ četvrti najgori igrač ikada. Od Sautemptona je zaradio 2.000 funti za nekoliko dana, legendarnu pesmu koju mu navijači na „Sent Merisu“ i danas ponekad pevaju, i nastup u Premijer ligi o kome će pričati unucima i o tome kako je zamenio legendarnog Le Tisijea.