Kroz godine takmičenja Roma je nekako stekla reputaciju drugoplasirane ekipe u Italiji. Često su ze na „Čizmi“ šalili da je „uvek kao deveruša, nikad nevesta“. Tome je doprinelo to što su čak četrnaest puta bili drugoplasirani i često nisu imali snage da isprate nezaustavljivog diva Juventus ili klubove iz Milana. Međutim, u jednoj sezoni, na prelazu između dva veka, pod upravljanjem genijalnog Kapela, sve kockice su se složile i „Vučica“ je obezbedila svoj treći „Skudeto“ u istoriji Serije A. I to u vreme kada je liga bila najkonkurentnija…
Sklapanje šampionskog tima
Kapelo je „preuzeo uzde“ u italijanskoj prestonici 1999. godine, tridesetak godina nakon što im se pridružio kao igrač. Tada je predsednik Rome Franko Sensi pozdravio Kapela kao pobednika, verujući da je on pravi čovek koji će doneti uspeh klubu. Osim pobede u Kupu Italije 1991. godine i pojave Frančeska Totija, bilo je malo toga lepog za navijače Rome devedesetih. U prvoj sezoni Kapela završili su na 5. mestu i kvalifikovali se za Kup UEFA, što nije bila tako loša sezona. Međutim, navijači su bili besni, jer su morali da gledaju kako gradski rival Lacio podiže trofej Serije A. Kapelo je znao da tim mora da se pojača da bi se takmičio na vrhu. Počeo je da gradi novu kičmu ekipe u vidu centralnog beka, centralnog veznog i napadača svetske klase…

Pokušao je Kapelo da se pobrine za napadača jureći Ruda van Nistelroja u leto 1999. godine, ali je ta akcija prekinuta zbog njegove povrede i kasnije prelaska u Mančester Junajted. U leto 2000. godine Kapelo je krenuo da popuni praznine, potpisujući Valtera Samjuela iz Boke Juniors i Emersona iz Bajer Leverkuzena. Međutim, još uvek mu je falila udarna igla ekipe koja bi garantovala golove. Mnogo golova. A onda je krenula da se dešava „magija“. Kapelo je izjavio nešto što je postalo jedan od najpoznatijih citata u istoriji fudbala. „Dovedite mi Batistutu, i ja ću osvojiti Skudeto.“
Roma je dovela Batistutu iz Fiorentine
Batistuta je tokom devedesetih rešetao u dresu Fiorentine, a od njegovog dolaska iz Boke Juniors, postigao je 207 golova u 332 nastupa. Njegova reputacija je bila strašna. Dijego Maradona ga je nazvao najboljim napadačem kojeg je video da igra. „Batigol“ je bio potpun napadač, radio je za tim, sposoban da zadrži igru i doprinese asistencijama, a njegova najveća snaga je bila njegova završnica. Bilo kojom nogom, iz bilo kog ugla, Batistuta je mogao apsolutno šutnuti loptu ka golu. Golmani su često bili nemoćni da je zadrže. Batistuta je sanjao da vrati titulu prvaka u Firencu. Fiorentina je uradila sve što je mogla da pokuša da zadrži Argentinca, ali Batistuta je procenio da treba da ode…

Za igrača od 32 godine, Roma je platila 36,2 miliona evra (ili 70 milijardi lira) da bi ga dovela u prestonicu. To je postala najveća cifra plaćena za igrača starijeg od 30 godina. Pokazalo se da je novac dobro potrošen. „Batigol“ je nastavilo da rešeta i postigao je 20 golova u 28 nastupa u Seriji A. Tim koji je Kapelo koristio veći deo sezone bio je postavljen u formaciji 3-4-1-2, i to Zebina, Aldair i Samjuel kao zadnja tri; Kandela i Kafu kao istureni bekovi; Tomazi sa Emersonom ili Kristijanom Zanetijem pored njega na sredini terena; Marko Delvekio i Batistuta napred sa Totijem iza. Bar je tako počelo. Napred, Kapelo je bio pred dilemom…
Dobar početak sezone
Batistuta je bio tek došao. Kapelo je u početku više voleo Marka Delvekija, čoveka koji je bio marljiv, naporno radio za svoje saigrače, ali njegovi rezultati nisu bili zadovoljavajući. Vinćenco Montela je bio opcija sa klupe i njegov rad i pristup mečevima je podstakao Kapela da mu pruži šansu u startnih jedanaest. Druga polovina sezone bila je u znaku Totija, Batistute i Montele. Napad Rome bio je jedan od najstrašnijih napadačkih trojki bilo gde u Evropi u to vreme i poslednjih decenija. Roma je dobro počela sezonu, pobedivši osam od prvih deset u ligi, a jedine mrlje su bile 0:0 na gostovanju Peruđi i poraz od 2:0 na gostovanju Interu…

U 11. kolu viđen je prvi derbi Rima u sezoni, igrali su u gostima protiv Lacija u njihovom zajedničkom domu, stadionu „Olimpiko„. Forma Lacija do derbija nije bila impresivna. Pobedili su u samo pet od svojih deset mečeva, ali su se ipak pohvalili impresivnom postavom u kojoj su bili Alesandro Nesta, Pavel Nedved i Hernan Krespo. Utakmica je bila „tvrda“ i odlučena je autogolom sredinom drugog poluvremena. Paolo Negro skrenuo loptu u svoju mrežu. Navijači su bili zadovoljni. Nada je počinjala da se javlja…
Roma je konačno osvojila „Skudeto“
Tokom sezone Batistuta je, uz kapitena Frančeska Totija, bio najvažniji igrač Rome. Totijeva slika iz te sezone ostala je večna – duga kosa sa gumom, u pripijenom Kapinom dresu i kapitenskom trakom. Njegova prva i jedina sezona za osvajanje titule bila je kada je zaista prerastao tu traku i „zacementirao“ se kao legenda kluba. „Osmi kralj Rima“ kako su krstile najvernije pristalice „Vučice“. Roma je ređala sjajne rezultate i titula je bila sve bliže. Tog poslednjeg dana, gde je Roma ugostila Parmu kod kuće, bila joj je potrebna pobeda za „Skudeto“. Totiju je pripala čast da postigne prvi gol u 20. minutu, poslavši loptu pored Bufona iz peterca, nakon čega je skinuo dres na stazi „Olimpijskog stadiona“, ispred navijača koji su ga obožavali…

Montela je postigao drugi gol pre poluvremena, skočivši na odbijenu loptu nakon udarca Batistute. Treći čovek iz tog napadačkog trija je tada ušao u akciju. Batistuta je šutirao za svoj dvadeseti gol sezone i za erupciju na stadionu. Kasna uteha Marka di Vaje dovela je rezultat na 3:1, krunišući Romu za šampiona Italije i dajući klubu svoj treći „Skudeto“ ikada. Fanatični navijači Rome upali su na teren da bi proslavili sa svojim herojima, a grad je slavio nekoliko dana nakon toga. Sledeće sezone Roma je bila blizu da povrati titulu, ali ju je izgubila od Juventusa. Kasnije su bili na istoj poziciji još dva puta, 2007. i 2008. godine. Oba puta je ispred njih bio Inter iz Milana.
Totijev najveći trijumf
Mnogo toga se promenilo u godinama koje slede nakon titule. Povrede su značile da se Batistuta nikada nije povratio isti oblik, Kafu, Emerson i Semjuel su otišli rivalima. Ostao je samo Toti, „Il Kapitano“, do penzionisanja, postavši igrač sa najviše golova i nastupa u istoriji Rome. Neki bi rekli da je karijera za igrača njegovog talenta morala proći sa više priznanja.
Sam Toti priznaje da je mogao da osvoji više trofeja negde drugde, ali je umeo da kaže „moj najveći trijumf je moja lojalnost Romi“.