Rukometni čarobnjak – Ivano Balić

Rukometni čarobnjak - Ivano Balić
StarBet Kladionica Najbolji Bonusi

Čarobnjak, rukometni Mocart, iluzionista, umetnik… kojim god ga epitetom “krstili”, ostaje nesporna činjenica da je Ivano Balić obeležio jednu celu dekadu u svetskom rukometu. Bilo je i trofejnijih igrača od njega, bilo je možda i jednako velikih igrača kao što je on, ali je činjenica da je Ivano bio jedinstven, imao je neki “svoj” šarm koji ga je odvajao od drugih rukometnih velikana. Tokom svoje prebogate karijere Ivano Balić je često bio na meti kritičara, koji su se pitali hoće li zapaliti još koju cigaretu ili popiti možda opet po njima neko pivo viška, ali Balića kritičari nisu uznemiravali, za njih je uvek imao osmeh na licu, olako prelazeći preko njihovih opaski i odgovarajući im igrama na parketu. Očigledno je da su kritičari bili zaboravili na sveto pravilo sporta – teren je jedino merilo, a na terenu dodavanjima kroz noge, iza leđa, nabacivanjem cepelina… dirigovao je rukometnom igrom hrvatske reprezentacije i klubova za koje je nastupao, doveo ih je do najvećih visina a da je pritom uvek zračio nekim “svojim” posebnim šmekom, zbog koga su ga podjednako voleli i poštovali i njegovi, ali i protivnički navijači.
Pre rukometa, Ivano Balić je u rodnom Splitu dugo godina trenirao košarku u tadašnjoj Jugoplastici a današnjem Splitu, što je imalo veliki uticaj na njegova često neobična rešenja i maštovitost u igri. Košarka je u Splitu bila vrlo popularna tih godina, euforija oko uspeha Jugoplastike predvođene Kukočem i Rađom, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka odvela je i Ivana na Gripe, gde je maštao o svetskoj karijeri pod koševima. Solidne visine za plejmekera, fantastičnog pregleda igre i sa vicom u igri, Balić je možda i u košarci bio predodređen za velike stvari, ali je ipak sa šesnaest godina odlučio da prestane da trenira košarku i da pređe na rukomet.
Rukomet je počeo igrati u RK Split, da bi onda prešao u Metković. Nakon trogodišnjeg boravka u Metkoviću, gde je stekao punu rukometnu afirmaciju, 2004. godine se odlučuje za odlazak u inostranstvo i to u španski Portland San Antonio, gde je zaigrao u timu sa jednim od svojih idola Džeksonom Ričardsonom. U Španiji je proveo četiri sezone i sa timom iz Pamplone osvojio jednu titulu i jedan Superkup.Nakon trogodišnjeg boravka u Metkoviću, gde je stekao punu rukometnu afirmaciju, 2004. godine se odlučuje za odlazak u inostranstvo i to u španski Portland San Antonio, gde je zaigrao u timu sa jednim od svojih idola Džeksonom Ričardsonom. U Španiji je proveo četiri sezone i sa timom iz Pamplone osvojio jednu titulu i jedan Superkup. To je bilo to od trofeja, jer su tad u Španiji harali Siudad Real i Barselona. Posle Španije, Ivano se na vrhuncu, u najboljim igračkim godinama (29), odlučio da se vrati u Hrvatsku i potpiše za Zagreb, odbivši tada brojne bogatije ponude klubova sa kojima je mogao jurišati na krov Evrope. Posle četiri godine u Zagrebu, sa kojim je dominirao u domaćim takmičenjima, ali nije mogao puno u evropskim takmičenjima odlučio se nakon Olimpijskih igara u Londonu za novu inostranu avanturu i prelazak u Atletiko Madrid. U Atletiku je odigrao sjajnu sezonu, ali onda je stigla vest o bankrotu kluba. Ponovo je Balić bio zatrpan ponudama, a on se odlučio za nemački Veclar, stabilni klub i mirnu sredinu u kojoj će stres biti na minimumu. Nemci su bili ponosni što su doveli rukometnu legendu, a vreme je pokazalo da su imali šta i da vide, pošto je u dve sezone u Veclaru, Ivano Balić bio najbolji asistent Bundeslige, iako je pred kraj druge sezone, za koju će se ispostaviti da će biti njegova poslednja u karijeri, ušao u 37-u godinu života. Čini se da je u klupskoj karijeri, Ivano Balić zaslužio da osvoji mnogo više od Kupa sa Metkovićem, titule i Superkupa sa Portlandom, četiri uzastopne duple kruna sa Zagrebom i Kupa Španije sa Atletikom. Pre svega, Ligu šampiona, a zvuči i pomalo neverovatno da se takav igrač kao Ivano, oprostio od rukometa bez najvećeg klupskog trofeja. Ipak, sa reprezentacijom je “nadoknadio” ono što mu je nedostajalo u klupskom rukometu, osvojio je zlato na Mediteranskim igrama 2001. godine, titulu svetskog prvaka 2003. godine, zlatnu olimpijsku medalju 2004. godine a dodao je i srebra na SP u Tunisu 2005. i kontinentalnim prvenstvima u Norveškoj 2008. i Austriji 2010. godine, te bronze sa OI 2012. i Eura 2014. godine.
Na Svetskom prvenstvu 2003. godine u Portugalu, pojavila se nova hrvatska rukometna generacija. Iako su na to prvenstvo došli kao poslednjeplasirani sa prethodnog Evropskog prvenstva i po procenama stručnjaka bez velikih šansi za dobar rezultat, predvođeni Balićem koga su mediji prozvali “Božija ruka iz Splita” Hrvati se na iznenađenje svih penju na svetski rukometni vrh i osvajaju zlatnu medalju.Na Svetskom prvenstvu 2003. godine u Portugalu, pojavila se nova hrvatska rukometna generacija. Iako su na to prvenstvo došli kao poslednjeplasirani sa prethodnog Evropskog prvenstva i po procenama stručnjaka bez velikih šansi za dobar rezultat, predvođeni Balićem koga su mediji prozvali “Božija ruka iz Splita” Hrvati se na iznenađenje svih penju na svetski rukometni vrh i osvajaju zlatnu medalju. Već sledeće godine na Evropskom prvenstvu u Sloveniji, Ivano Balić biva proglašen za najkorisnijeg (MVP) igrača turnira i tako započinje vladavinu nezabeleženu u istoriji ekipnih sportova. Od tog prvenstva, preko neverovatne zlatne olimpijske medalje u Atini, pa do Svetskog prvenstva u Nemačkoj 2007. godine, Ivano Balić je pet puta uzastopno na velikim takmičenjima proglašavan MVP-om turnira a uz to je dodao i dva priznanja za najboljeg rukometaša sveta. Njegova generacija nakon olimpijskog zlata u Atini više nikad nije uspela da se popne na najveći stepenik pobedničkog postolja, a uglavnom su od njih za nijansu bili bolji Francuzi.
2010. godine u anketi na zvaničnoj stranici svetske rukometne federacije, nadmoćno sa više glasova nego svi ostali kandidati zajedno, uključujući drugoplasiranog Karabatića i trećeplasiranog Dušebajeva – Ivano Balić je izabran za najboljeg rukometaša svih vremena. O Balićevoj veličini, možda najbolje govori situacija sa Evropskog prvenstva u Norveškoj 2008. godine, kada je posle finala u kome su do titule došli Danci i dodeljivanja MVP priznanja Nikoli Karabatiću, cela dvorana u Lillehammeru skandirala Balićevo ime.
Ivano Balić nikada nije igrao za sebe, uvek je na prvom mestu bila asistencija saigračima i to asistencija koje vrlo često nije bila pola gola, već se može reći da je gol njegovih saigrača bila petina Balićeve asistencije. Zbog njega su svi pomislili da je rukomet zapravo jednostavna igra a on je u rukomet doneo radost igre, tako što je u fizički izuzetno teškom i ponekad pregrubom sportu uneo prefinjene i često neverovatne poteze koji su publiku ostavljali bez daha. Buntovnik i umetnik rukometnih tenera, jedan od najboljih rukometaša svih vremena i svakako jedinstvena pojava u svetu rukometa – “Čarobnjak” Ivano Balić.

Prethodni tekstZvonimir „Noka“ Serdarušić – Dominacija sa Kilom
Sledeći tekstJugoslovenski rukometaši – Iz drugog plana do olimpijskog zlata u Minhenu